Kako sukob u Gazi produbljuje političke i društvene razdore
Dana 8. maja, administracija predsjednika Bidena najavila je odluku o obustavi značajne pošiljke oružja Izraelskim odbrambenim snagama (IDF), što predstavlja značajan potez kao odgovor na dugotrajni sukob Izraela u Gazi. Ova pošiljka, koja je uključivala bombe od 2.000 funti, trebala je spriječiti njihovu upotrebu u urbanom ratovanju u Rafahu, Pojas Gaze. Iako su se druge isporuke oružja nastavile, ova odluka je istaknula sve veći partijski razdor u SAD-u u vezi s Izraelom.
Demokratski lideri u Kongresu i mnogi demokratski birači smatrali su da je administracija bila previše blaga prema ponašanju Izraela u ratu. S druge strane, brojni republikanski članovi Kongresa oštro su kritizirali Bidenovu odluku, optužujući ga da je “marioneta za Hamas” i “užasan prijatelj Izraela.” Predstavnica Elise Stefanik iz New Yorka čak je otputovala u Jerusalem kako bi javno osudila Bidenovu politiku, što je pokazatelj sve većeg razdora unutar američke politike u vezi s Izraelom.
Washington se dugo ponosio dvostranačkom podrškom Izraelu, ali u stvarnosti, partijski jaz raste godinama. Demokratski birači i mlađi Amerikanci općenito postali su kritični prema dugogodišnjem uskraćivanju palestinskih ljudskih prava i nacionalne samoodređenosti od strane Izraela. Populističke, neliberalne politike izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i njegovi teokratski saveznici u vladajućoj koaliciji dodatno su ih otuđili. S druge strane, republikanci i mnogi religiozni konzervativci podršku Izraelu—uključujući neograničenu podršku desničarskim izraelskim vladama—smatraju pitanjem vjere i sve više političkim litmus testom.
Promjenjiva dinamika odnosa SAD-a i Izraela
Rastuća napetost između Izraelaca i Amerikanaca nije počela s trenutnim ratom u Gazi. Dugoročnije društvene i političke putanje u obje zemlje sugeriraju da su poznate “zajedničke vrijednosti” koje su desetljećima podupirale odnos već bile pod pritiskom. Rat je ovu napetost, kao i partizansku politiku koja je pokreće, iznio na vidjelo. To ne znači da su zemlje na kolizijskom kursu, ali postavlja važna pitanja o prirodi saveza u godinama koje dolaze.
Da bismo razumjeli značaj trenutnog razdora, važno je prisjetiti se da je savez SAD-a i Izraela preživio mnoge nesuglasice tokom desetljeća. U prošlosti je svaka strana pretpostavljala da je temeljni odnos dovoljno čvrst da apsorbira napetosti ili čak krize. Administracija SAD-a koja bi se suprotstavila izraelskom ponašanju ili zahtijevala značajne ustupke mogla bi izazvati kontroverzu, ali ankete javnog mnijenja, gdje su bile dostupne, pokazivale su da su Izraelci općenito povjeravali Amerikancima, bez obzira na to ko je bio u Bijeloj kući.
Uzmimo za primjer administraciju Cartera. Kršeći desetljeća američke politike, 1977. godine predsjednik Jimmy Carter postao je prvi američki predsjednik koji je javno govorio o potrebi za palestinskom domovinom, u neplaniranom komentaru na sastanku u Massachusettsu. Ideja je tada bila anatema za izraelske Jevreje. U anketi provedenoj dvije godine ranije, 70 posto njih podržavalo je bojkot Palestinske oslobodilačke organizacije u Ujedinjenim nacijama. Čak je i Stuart Eizenstat, koji je bio Carterov glavni domaći politički savjetnik i bio jako uključen u politiku administracije na Bliskom istoku, bio iznenađen. “Skoro sam pao sa stolice,” prisjetio se u intervjuu.
Ipak, 1978. godine, Carter je bio domaćin pregovorima u Camp Davidu između Egipta i Izraela, potičući Izrael na nepopularno povlačenje iz Sinaja, kojeg je okupirao nakon arapsko-izraelskog rata 1967. godine, i stavljajući palestinsko pitanje na dnevni red pregovora. I kada su izraelski Jevreji u septembru upitani koliko vjeruju Carteru, gotovo dvije trećine reklo je da mu vjeruje donekle ili u velikoj mjeri. Tokom prvih nekoliko mjeseci predsjednika Ronalda Reagana, slično velika većina, između 63 i 70 posto izraelskih Jevreja, rekla je da vjeruje Reaganu u vezi s Izraelom.
Predsjednik Bill Clinton također je imao široku podršku u Izraelu, čak i kada je zagovarao nepopularne politike. Godine 1994., godinu dana nakon potpisivanja kontroverznih sporazuma iz Osla, 65 posto Izraelaca reklo je da su donekle ili vrlo zadovoljni s Clintonom. Sljedeće godine, Izrael je doživio val bombaških napada samoubica i atentat na svog premijera, te je bilo dovoljno zabrinutosti zbog sporazuma da su Izraelci izabrali Netanyahua; ipak, podrška Clintona je ostala.
U ljeto 2000. godine, nekoliko dana prije nego što je Clinton bio domaćin summita u Camp Davidu između izraelskog premijera Ehuda Baraka i predsjednika Palestinske uprave Yasira Arafata, ankete koje je provodio Stan Greenberg, koji je savjetovao Baraka, pokazale su da gotovo isti udio, dvije trećine izraelskih Jevreja, daje Clintonu povoljnu ocjenu. To je bilo uprkos činjenici da su Izraelci znali da će Sjedinjene Države pritisnuti na značajne i vrlo kontroverzne izraelske ustupke Palestincima. Čak i nakon što su pregovori propali i izbila druga intifada, Clinton je ostao popularan.
Štaviše, izraelski lider koji bi previše prkosio američkom predsjedniku mogao bi se suočiti sa ozbiljnim političkim posljedicama kod kuće. Početkom 1992. godine, američki državni sekretar James Baker zaprijetio je uskraćivanjem američkih garancija za zajmove kako bi odvratio desničarskog izraelskog lidera Yitzhaka Shamira od korištenja sredstava za izgradnju naselja. Shamirina vlada odbila je američke uvjete, a sukob je naširoko smatran da je pridonio Shamirinom gubitku na izraelskim izborima 1992. godine. Njegov nasljednik, Yitzhak Rabin, uveo je lijevo orijentiranu vladu koja je brzo pristala zaustaviti širenje naselja u određenim područjima i prekinula zastoj sa Sjedinjenim Državama (iako se rast naselja konačno nastavio).
Trenutni partijski razdor i promjene u američkoj perspektivi
Međutim, nije jasno da li ti obrasci vrijede i danas. Uprkos Bidenovoj sveobuhvatnoj podršci Izraelu nakon napada 7. oktobra i tokom rata, Izraelci su pokazali samo mlaku podršku. U novembru 2023. i januaru 2024. godine, studije Izraelskog instituta za demokratiju podsjetile su izraelske ispitanike da je Biden pružio nepokolebljivu podršku, a zatim ih upitale treba li Izrael ispuniti neke američke zahtjeve zauzvrat; u obje ankete, veći broj (pluralitet) Izraelaca rekao je da bi Izrael trebao donositi vlastite odluke umjesto koordinacije s Washingtonom.
Sredinom marta, anketa za izraelsku mrežu News 12 pokazala je da Izraelci preferiraju Trumpa nad Bidenom na američkim predsjedničkim izborima 2024. godine za 14 bodova: 44 posto za Trumpa, naspram samo 30 posto za Bidena. To je bilo puno prije nego što je administracija najavila odluku o obustavi isporuke oružja i neposredno prije nego što je administracija rekla da će sankcionisati mali broj nasilnih naseljenika koji su napali Palestince na Zapadnoj obali. Bidenove ocjene kod kuće također nisu dobre. Samo 26 posto američkih Jevreja, koji su pretežno liberalni, reklo je da odobrava Bidenovo rukovanje sukobom u Gazi u aprilu, što je pad od 11 bodova od januara. U međuvremenu, republikanci, koji su uglavnom na strani Izraela, po svim pitanjima, osudili su ga kao slabog.
Promjenjiva geopolitička strategija SAD-a
Bidenova strategija prema ratu u Gazi također može signalizirati dugoročnu promjenu u američkom strateškom razmišljanju. U prošlosti, Sjedinjene Države su pružale neograničenu vojnu pomoć Izraelu, vjerujući da će to osigurati regionalnu stabilnost. Međutim, rastući regionalni izazovi, uključujući utjecaj Irana i sve veće prijetnje terorizma, možda su promijenili ovu kalkulaciju. Bidenova odluka o obustavi isporuke oružja može biti dio šire strategije koja ima za cilj uravnotežiti podršku Izraelu s potrebom za održavanjem šire regionalne stabilnosti.
Dok se odnosi između SAD-a i Izraela nastavljaju razvijati, jedno je sigurno: dugogodišnji saveznici morat će pronaći načine da premoste političke i društvene razlike koje ih sve više razdvajaju. Samo vrijeme će pokazati hoće li specijalni odnos između dvije zemlje izdržati testove koje budućnost nosi.
